MODAKOMODA
09.08.2016 20:27
Kako danas izgledaju napušteni olimpijski objekti?

Na možda najveći sportski događaj u bivšoj državi, Zimske Olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, danas podsjećaju još samo jezive ruševine u okolici olimpijskog grada i genijalan dokumentarac koji vam donosim u postu.


Samo par dana nakon početka Olimpijade u Riu, dok sam browsala po internetskim prostranstvima, pažnju mi je privukao zanimljiv članak britanskog Bussines Insider-a o zapuštenim olimpijskim zdanjima (koji ste vjerujem mnogi vidjeli zato želim naglasiti da ovo NIJE isti članak samo na hrvatskom). Među brojnim gradovima domaćinima Olimpijade, najviše se ističe upravo Sarajevo koje je davne 1984. ugostilo Zimsku olimpijadu koja je bila i ostala najveći sportski događaj na prostoru Balkana.

Profimedia

Profimedia

Profimedia

Profimedia

Profimedia

Igre su, u konkurenciji japanskog Sappora i zajedničke kandidature švedskih Faluna i Göteborga, Sarajlije i dobile jer je taj grad bio poznat kao mjesto početka Prvog svjetskog rata, a ovo je trebao biti simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima. Sarajevo je postalo centar svjetskog i medijskog zanimanja. XIV Zimske olimpijske igre bile su održane od 8. do 19. veljače. U programu je bilo alpsko skijanje (Bjelašnica i Jahorina), bob i sankanje (Trebević), hokej i umjetničko klizanje (Zetra i Skenderija), biatlon, nordijsko skijanje i skokovi (Igman). U Sarajevo je stigao rekordan broj sudionika, njih preko 2500. Otvaranje XIV Zimskih olimpijskih igara pratilo je oko 60 000 Sarajlija, na stadionu Koševo, i oko dvije milijarde ljudi preko TV-a. Olimpijski plamen je upalila klizačica Sanda Dubravčić.

Samo osam godina poslije, Sarajevo je postalo ratna zona. U iduće skoro četiri godine opsade život je izgubilo 11 tisuća ljudi, a danas sva ta borilišta svjedoče o tom razdoblju. Meci, rupe, devastirani objekti, mjesta gdje su se nekad dijelile medalje postala su mjesta na kojima su izvršavane egzekucije.

Profimedia

Profimedia

U organizaciju su utrošena velika sredstva. Pripreme koje su trajale godinama, pored dobro organiziranih igara, kao rezultat imaju izgrađene prometnice, hotelske komplekse kako na planinama (Bjelašnica, Igman, Jahorina) tako i u gradu, sportski centri Skenderija i Zetra, žičare, ski liftovi. No što je od svega toga ostalo danas?
Yorgos Karahalis

Profimedia

Profimedia

Posebnu priču ima i staza za bob, jedna od rijetkih u Europi, a prema mnogima najbolja i najsigurnija. Dapače, godinama je bila najjužnija bob staza na svijetu, sve do Igara u Sočiju, koje su tek nešto južnije. Usporedbe radi, u SAD-u postoje samo dvije staze za bob, u Lake Placidu i Salt Lake Cityju. Danas je posve uništena, a za popravak su male šanse jer su u ratu posve uništena postrojenja za izradu leda. Srpski snajperisti izbušili su rupe u betonskim zidovima na bob stazi smještenoj na Trebeviću koju su koristili kao štit.

Profimedia

Profimedia

Profimedia

Igre su među sudionicima, a i među gledateljima ostale u nezaboravnom sjećanju. Domaćinima je posebno bilo drago što je slovenski alpski skijaš Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu - prvu medalju koju je Jugoslavija dobila na zimskim olimpijadama. Franka su Sarajlije na skijalištu bodrile s transparentima na kojima je pisalo 'Volimo Jureka, više od bureka'.

Danas su, olimpijska skakaonica, staza za bob i sanjkanje, mjesta na kojima su se dodjeljivala odličja, potpuno su zapuštena i obrasla, a velika većina uništena je srpskim granatiranjem tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Zidovi nekih od borilišta na kojima su padali rekordi i osvajale se medalje sada su pretvorena u podlogu za grafite kojima nove generacije izražavaju svoje stavove, a na duh nekog prošlog vremena podsjeća tek maskota Vučka, koji također polako blijedi.

Profimedia

Profimedia
photo: ©Marco Fieber/Exclusivepix media

Nakon što sam pogledala ove poprilično tužne slike zapuštenih olimpijskih zdanja u Sarajevu i njegovoj okolici, sjetila sam se jednog divnog dokumentaraca o sarajevskim igrama u produkciji srpske produkcijske kuće Absinthe Production, na čelu s mojim dragim prijateljem i kolegom Igorom Stoimenovom. Čast mi je što sam imala priliku surađivati na projektu Robna kuća u sklopu kojeg je obrađeno na desetke fenomena pop kulture bivše nam države (lik i djelo Druga Tita, Novi val, Bijelo dugme, partizanski film, košarka, nogomet itd.), uključujući i Olimpijadu u Sarajevu. Donosim vam kratki dokumentarac da vidite kako je taj velebni sportski događaj izgledao te davne 1984. godine.

Samo mala uvertira u cijelu priču. Bilo je to doba u kojem su ljude oduševljavale jednostavne stvari. Recimo, prvi doticaj s Coca-Colom ili Fantom u limenci. Ili šećer, koji nije bio u kocki ili rinfuzi, već zapakiran u lijepe vrećice na kojima je maskota Igara. Organizaciju su novčano pomagali mnogi građani, bilo iz Zagreba, Beograda ili Ljubljane, pomagao je tko god je mogao. U političkim i sportskim okvirima, radilo se o najvećem događaju u bivšoj Jugoslaviji, tada je vjerojatno svaki stanovnik zemlje bio ponosan što će se najelitnije svjetsko natjecanje održati u blizini, a i danas stanovnici BiH tvrde kako su ta dva tjedna u veljači 1984. godine najblistavije razdoblje njihove zemlje.



Vidjeli ste dva lica Sarajeva; ono iz bajke i ono iz najgore noćne more. Crna sudbina željela je da su upravo na mjestu gdje je spomenuti heroj Jure Franko primio medalju na Zimskim olimpijskim igrama kao prvi sportaš s ovih prostora kojemu je to uspjelo, izvršene nebrojene egzekucije.

To je tužna priča grada Sarajeva, no i drugi gradovi domaćini Olimpijskih igara imaju štošta za ispričati. Većina gradova jednostavno nemaju infrastrukturu potrebnu da izdrže dvotjedni priliv sportaša, trenera, navijača i članova medija. Novac potreban za izgradnju state-of-the-art sportskih objekata je porasla, i broji se u desecima milijardi dolara, a akademski stručnjaci smatraju da takve investicije nisu mudre.

U najgorem slučaju za gradove domaćine, olimpijska borilišta će nakon igara završiti neiskorištena i postat će bijeli slonovi - otpad prostora i novca.

REUTERS Photography
Isplati li se biti domaćin Olimpijskih igara? Ocijenite sami...

Intervju mjeseca

TROTAKT PROJEKT